Čovjek sa žice, 33 godine kasnije: "Više ih nikada nismo vidjeli"

31. maja 1992. godine bila je nedjelja koju će generacije Bošnjaka iz Prijedora pamtiti. Rat u BiH već je bio uveliko počeo, a ljeto 1992. u Prijedoru i okolini donijelo je slike koje su nagovještavale velike strahote. Tog dana vlasti Republike Srpske, predvođene Radovanom Karadžićem, izdale su naredbu: "Srbi da se priključe vojsci i policiji, a Hrvati i muslimani da na svoje kuće istaknu bijele zastave ili čaršafe i da na ruke stave bijele trake." U suprotnom, prijetile su im teške posljedice.

"Obilježi i ubij"

Tako ovu odluku opisuje historičar i istraživač Mujo Begić. Prema njegovim riječima, tragična priča Prijedora počela je još u januaru 1992. godine, kada je Srpska demokratska stranka nelegalno proglasila Prijedor općinom Republike Srpske. Uslijedio je nasilan preuzimanje vlasti, protjerivanje bošnjačkih i hrvatskih općinskih funkcionera. Prije naredbe o bijelim trakama, vojne snage su osnovale logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.

"Prijedor je Srebrenica na početku rata", kaže Begić.

"To je bio uvod u masovne progone, ubistva, mučenja, deportacije – sve oblike zločina protiv čovječnosti. Bio je to dio projekta velike Srbije koji je vodio ka genocidu", ističe Begić, koji često događaje u Prijedoru opisuje kao: "Prijedor je Srebrenica na početku rata".

Zbog strateškog položaja, Prijedor je bio pod posebnom pažnjom. Grad je povezivao Beograd i Knin, a Bošnjaci i Hrvati su smatrani prijetnjom.

"Zbog toga ih je trebalo ukloniti. U Prijedoru su počinjeni svi elementi genocida prema međunarodnom pravu. Lično sam pomogao u ekshumaciji i identifikaciji stotina posmrtnih ostataka", objašnjava Begić.

Još uvijek nisu pronađene sve žrtve

U logorima oko Prijedora ubijeno je najmanje 3.716 ljudi, među njima 102 djece. Više od 2.100 žrtava je identificirano, ostale se još traže. Otkriveno je više od stotinu masovnih grobnica, najveća u Tomašici – otkrivena tek 2013. godine – s ostacima najmanje 360 ljudi, iako se procjenjuje da ih je tamo više od 850.

Prije rata je na području Prijedora živjelo oko 52.000 Bošnjaka i Hrvata. Više od 30.000 ih je bilo zatvoreno u logore.

Fikret Alić – lice prijedorskih strahota

Fikret Alić postao je lice prijedorskih strahota još 1992. godine. Kada su strani novinari posjetili logor Trnopolje, fotoreporter Newsweeka snimio je Alića iza žice, a Time je tu fotografiju objavio 17. augusta s natpisom: "Mora li se ovo nastaviti?"

"Uhapsili su me 14. juna tokom tzv. čišćenja sela. Bio sam prvo u Keratermu do 5. augusta, a onda prebačen u Trnopolje, gdje je snimljena fotografija", prisjetio se Alić 33 godine kasnije.

Nije znao da će ta slika obići svijet i pružiti prvi uvid u zločine u BiH.

"Naslovnica Time-a je trebala biti alarm za svjetske lidere, ali oni nisu reagovali", kaže on.

Genocid u Srebrenici bio je tragičan ishod.

Na pitanje da li je tada shvatio da je dio etničkog čišćenja, kaže: "Ne. Ali su nas razdvajali, obrazovane su vodili na nepoznate lokacije. Nismo ih više vidjeli. Onda sam shvatio da možda neću preživjeti."

Nakon objave fotografije, stražari su htjeli ubiti one koji su govorili s novinarima, uključujući i njega. Pobjegao je iz logora preobučen u ženu, s konvojem koji je evakuirao žene. U oktobru 1992. stigao je u Ljubljanu, imao je 20 godina.

"Saznao sam šta znače ljubav i tuga"

Mujo Begić, koji već 30 godina istražuje zločine u BiH, kaže:

"Razgovarao sam s hiljadama žrtava, uključujući silovane žene i preživjele iz logora. Upoznao sam majke koje su ostale bez sinova, muževa, očeva... Nekada smo identifikaciju uspjeli obaviti pomoću jedne male kosti. Te majke su tu kost ljubile, plakale... To im je bilo jedino zadošćenje."

Identifikacija posmrtnih ostataka vrši se u centru Šejkovača kod Sanskog Mosta.

"To je najtužnije mjesto u BiH. Tamo broj postaje ime, tamo žive sjećanja. U Tomašici su pronađene čitave porodice. To je porodična grobnica i dokaz da je tamo izvršen genocid", kaže Begić.

Utjeha kroz istinu

Alić je nakon Slovenije živio u Danskoj, a zatim se vratio u BiH. Pratio je suđenja u Hagu i svjedočio. Posebno pamti suđenje Dušku Tadiću, lokalnom lideru SDS-a u Kozarcu, osuđenom na 20 godina zatvora za zločine u logorima.

"Osjetio sam da se pravda možda ipak može postići. Pratio sam procese do zatvaranja suda 2017. godine. Zadovoljan sam jer su osuđeni Karadžić i Mladić", kazao je.

Priča koju je svijet trebao ozbiljno shvatiti

Jedan od prvih stranih novinara koji su izvještavali o zločinima bio je Roy Gutman, dobitnik Pulitzerove nagrade, koji je zahvaljujući pomoći novinarke Nade Kronja Stanič posjetio BiH i potvrdio svoje sumnje. On je prvi za zločine u Prijedoru upotrijebio termin "genocid".

"Roy je bio Jevrej i poznavao je Holokaust. Bio je uvjeren da se u BiH dešava nešto vrlo slično", rekla je Kronja Stanič.

Ipak, iako je naslovnica Time-a izazvala globalno suosjećanje, svjetski lideri nisu djelovali na vrijeme.

"Godinama smo ponavljali šta se događa. Tek 1995. su reagovali – prekasno", zaključila je.

Gutman je objavio brojne izvještaje i intervjue s preživjelima. Iako sam nije posjetio logore – to su učinili novinari Penny Marshall, Ian Williams i Ed Vulliamy – njegovi su prilozi bili ključni da svjetska javnost dobije uvid u krvavu i brutalnu ratnu stvarnost u Bosni i Hercegovini.

Nada Kronja Stanič je uvjerena da su svjetski lideri mogli već 1992. godine intervenirati i zaustaviti rat. Iako je svijet nakon objave čuvene naslovnice magazina Time s izgladnjelim Fikretom Alićem izrazio suosjećanje i tugu, ništa se nije promijenilo.

"Nismo znali kako da uvjerimo svjetske lidere da djeluju. Tek nakon godina ponavljanja šta se dešava u Bosni i Hercegovini, počeli su reagovati – ali prekasno. To je bilo tek 1995. godine", dodaje Kronja Stanič.

Gutman je kasnije za svoje ratno izvještavanje iz Bosne i Hercegovine, u kojem je razotkrio zlostavljanja, mučenja i masakre počinjene od strane bosanskih Srba, dobio i Pulitzerovu nagradu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad